… čitala je knjižničarka Danijela Petrić (Medo Mali jako se boji mraka i zbog toga ne može zaspati), baka Ksenija Rajšel čitala je Snježni prijatelji (priča o prijateljstvu), Vuk koji je htio biti druge boje čitala je odgajateljica Ana Zlatar (priča o samopouzdanju, samosvijesti), zdravstvena voditeljica Lana Kramberger čitala je Tri praščića i prehlađeni vuk („priča o širenju klica“), a priču Mak i Keksosaur čitala je mama Nives Vegh (prikaz jednog ponedjeljka i zahvala svim odgajateljicama u vrtiću).
Tako su se Točkice priključile sudjelovanju u čitalačkom izazovu 15 po 15: cijela Hrvatska čita djeci. Tijekom aktivnosti čitanja djeca su iskazala znatiželju za radnju priče i likove (držanjem tijela, izrazom lica …), radost zbog sretnog završetka, sreću zbog sudjelovanja dragih osoba koje im čitaju (baka, roditelj u skupini). Poslije čitanja bili su motivirani da preuzmu inicijativu čitanja slikovnice (sami sa sobom ili pred drugom djecom).
Uz likove i situacije u pričama djeca uče prepoznati osjećaje, razvoj empatije i to nam je razlog za nastavak čitanja priča u skupini (kod kuće). Roditelji, odgajatelji imaju vrlo važnu ulogu biti taj glas koji će pričati umjesto djece. Roditelji koji djeci pričaju ili čitaju priče otvaraju im prostor u kojem mogu djeca uroniti u svoje vlastite situacije, emocije, razmišljanje. Pričanje o emocijama ima terapeutski učinak. „Terapeutske priče imaju sadržaj kao i svaka druga priča – ono po čemu se razlikuje je vrlo promišljena pisana fabula kojoj je cilj pomoći djetetu da prepozna sebe u nekoj situaciji, da shvati što osjeća i dobije primjer kako si može pomoći. Terapeutske priče pozivaju se na dječje emocije … iza svakog problema u ponašanju, obično stoji neka neprorađena i negativna emocija … Terapeutska priča treba „pogoditi“ djetetov osjećaj, dijete se mora moći poistovjetiti s glavnim likom priče, dijete mora osjetiti olakšanje i zadovoljstvo kada glavni lik pronalazi rješenje za svoj problem, priča mora biti indirektna.“
Aktivnosti poslije priče: modeliranje glinom, proigravanje sadržaja priče, igre uloga, okruženje i aktivnosti vezane uz razdoblje maškara (izražavanje emocija na spontan način bez ustezanja, pobjeđivanje izvora svojih strahova, ovladavanje načinima ponašanja koja ga igrom dovode do zadovoljavanje potreba za moći i dominacijom onoliko koliko žele).
Negdje duboko u našem tijelu, živi duša. Nitko je nikada nije vidio, ali svi znamo da je ona tu. Znamo ne samo da je ona tu, nego znamo što se u njoj nalazi. U duši, točno usred nje, nalazi se ptica koja stoji na jednoj nozi. To je ptica duše. Ona osjeća sve što mi osjećamo. Kada netko povrijedi naše osjećaje, ptica duše juri naokolo od boli. Kada nas netko zazove po imenu ona pozorno sluša da čuje kakav je to poziv. Kada se netko ljuti na nas ona se sklupča i šuti i tužna je. A kada nas netko zagrli, ptica duše, negdje duboko u nama, raste i raste sve dok nas gotovo ne ispuni. Tako joj je lijepo kada nas netko zagrli.“
Michal Snunit: „Ptica duše“
PS: Hvala kolegici Ani Zlatar koja me motivirala za sudjelovanje u čitalačkom izazovu
