Stvaralaštvo je sposobnost i potencijal koji posjeduje svako ljudsko biće, a likovni razvoj djeteta razvija se kroz nekoliko faza sukladno njegovoj razvojnoj dobi te je važno djetetu omogućiti slobodu izražavanja, spontanost u stvaranju novim tehnikama, maštovitost, originalnost, nesputanost u stvaranju novog i neobičnog. Razvoj likovnog izražavanja djeteta rane i predškolske dobi slijedi razvoj njegovih spoznajnih procesa i razvoj motorike te rastuće mogućnosti baratanja likovnim materijalima. (Čudina Obradović i sur., 2004). Stvaralaštvo na području umjetnosti pomaže djetetu da prepozna svoje potencijale, izrazi se i stvori svijet u kojem se osjeća sigurno (Balić Šimrak i sur., 2014.,prema Malchiodi, 1998).
Dječje likovno stvaralaštvo slično je suvremenim umjetnicima jer jedni i drugi traže novo razumijevanje stvari te likovno izražavanje shvaćaju kao proces i igru. Upravo tome pridonosi akcijsko slikarstvo čiji je začetnik američki slikar Jackson Pollock. Svoju metodu slikanja opisao je kao osjećaj blizine, uronjenosti u sliku i platno, slobodu kretanja i rad sa sve četiri strane te je isticao kako se ne boji uvoditi promjene ni da će uništiti sliku jer ona ima svoj vlastiti život (Emmerling, 2007). Apstraktni ekspresionizam kao pravac likovne umjetnosti naglašava izražavanje unutarnjih emocija i individualnog identiteta te odiše psihološkom dubinom i ističe proces nastanka djela koliko i njegov estetski rezultat. Rosenberg je definirao slikarstvo kao čin, rekavši da je proces stvaranja znatno važniji od dovršene slike (Emmerling, 2007) što možemo usporediti s dječjim likovnim stvaralaštvom koje promatramo kroz djetetov pristup materijalima, odnos i manipulaciju istima te njegov proces istraživanja i prikaza doživljenog na podlozi. Dijete je istraživač svoj predmetnog i socijalnog okruženja, upućeno je na vlastito iskustvo i upoznavanje svijeta vlastitim osjetilima (Bašić, 2011).
Poticaji za djetetov razvoj i odgoj planiraju se u skladu sa suvremeno koncipiranim programima za predškolsku djecu koji se temelje na poznavanju potreba i mogućnosti djeteta (Čudina Obradović i sur., 2004). Omogućujući djetetu da stvara samostalno, neopterećeno, samouvjereno i bez intervencije odraslih, stvara se prilika pogleda na djetetov unutarnji svijet i prilika da se dijete bolje upozna.
„Likovni jezik ili likovni izraz djece dana je i urođena sposobnost izražavanja- komuniciranja i oblikovanja“ (Belamarić, 1986, str. 13). Djeca tu sposobnost ne preuzimaju, ne uče od društvene okoline, nego se ona razvija iz prirodnih potencijala dječjeg bića kroz spontane interakcije unutrašnjeg svijeta djeteta i njegove vanjske okoline (Belamarić, 1986). Upoznavanje i razumijevanje likovnog jezika ima važno značenje za sve koji se bave odgojem i životom djece, za roditelje i odgajatelje, za učitelje, za pedagoge i psihologe te za psihijatre.
Poticaji i cjelokupna briga za djetetov razvoj i odgoj planiraju se u skladu sa suvremeno koncipiranim programima za predškolsku djecu koji se temelje na poznavanju potreba i mogućnosti djeteta rane i predškolske dobi (Čudina Obradović i sur., 2004). Djetetu treba omogućiti samostalno i neopterećeno stvaranje, bez intervencije i uplitanja odraslih, kako bi svi koji su uključeni u proces imali mogućnost uvida u djetetov unutrašnji svijet, da ga bolje razumiju i uče od njega (Balić Šimrak i sur., 2014).
Akcijsko slikarstvo kao stil slikanja u kojem boja slobodno i nesmetano kaplje, razlijeva se, prska ili razmazuje po podlozi izrazito je pogodna slikarska praksa za primjenu u dječjem vrtiću upravo zbog potrebe djeteta za slobodom izražavanja, razvijanjem likovne imaginacije i izgradnje odnosa sa svijetom koji ga okružuje. Veliki formati koji se koriste u ovom načinu likovnog izraza osim razvijanja likovnog senzibiliteta, osjećaja za boje i pokret znatno pridonose djetetovu razvoju samoregulacije, čekanja na red i strpljenja te razvoja zajedništva i suradničkog učenja.
Patricia Plahinek, univ.mag.praec.educ.
LITERATURA: